Razgovor s povodom – Mirko Štajduhar

Ugodni razgovor s najboljih hrbatskim slabovidnim kuglačem u B3 kategoriji te sportašom koji je u samom vrhu europskog kuglanja.

SAKUPLJAČ MEDALJA

U Košicama, krajem svibnja prošle godine održano je prvo Svjetsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne kuglače. Hrvatska se vratila sa šest medalja. Na tom SP-u nastupio je Mirko Štajdohar i u pojedinačnoj konkurenciji osvojio brončanu medalju. On je najbolji slabovidni kuglač (B3 kategorija) u Hrvatskoj, s ukupno 12 osvojenih medalja s raznih domaćih i međunarodnih natjecanja, a u samom je vrhu i u europskoj konkurenciji.

Kada ste se počeli baviti ovim sportom?
–    Pa bilo je to početkom 80-ih godina u klubu „Sloga“ iz Zagreba u kojem su se slijepi i slabovidni članovi Udruge slijepih Zagreb bavili raznim sportovima, pa tako i kuglanjem.

Prvi nastupi, osvojene medalje?
–    U Gospiću je 1983. održano državno prvenstvo, na kojem sam po prvi put i ja nastupio, a prva medalja došla je pola godine kasnije. Tijekom 80-ih natjecanja su bila organizirana kroz mečeve četiriju gradova: Rijeke, Zagreba, Karlovca i Varaždina, pa je bilo i manje natjecanja i mogućnosti osvajanja medalja, nego što je to danas.

U kojem klubu danas kuglate?
– Kuglam u Sportskom klubu slijepih „Zagreb“, nasljedniku „Sloge“. Treniram dvaput tjedno, a subotom su natjecanja. Natjecanje kuglača organizirano je kroz liga-turnire, od jeseni do proljeća. U sezoni je to 10 turnira, a održava se i zasebno državno prvenstvo. U samostalnoj Hrvatskoj održano ih je do sada 14, s kojih imam puno medalja u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji, a više puta sam bio i prvak Hrvatske u obje konkurencije.

Sakupljač medalja Mirko Štajduhar

Koliko ste puta bili prvak Europe?
–    Kad sam odlazio na europska prvenstva cilj je uvijek bio što bolji ekipni plasman reprezentacije, pa tek onda pojedinačni nastup. Prvi smo ekipno bili 2004. u Rumunjskoj, i 2006. u Češkoj. No prvu ekipnu medalju, srebro, osvojili smo još 1999. u Rumunjskoj. Srebro smo još osvojili i 2001. u Slovačkoj i 2005. u Hrvatskoj, a broncu 2003. u Poljskoj.

Pojedinačne medalje s EP-a?
–    Prvakom Europe postao sam na prvom EP-u u Slovačkoj 1998., a drugi puta 2005. u Hrvatskoj, odnosno u Rijeci, koja je bila domaćin EP-a. Dva puta sam bio viceprvak, 1999. i 2004., oba puta u Rumunjskoj. Broncu sam osvojio u Češkoj 2001., kao i prošle godine na SP-u u Košicama.

Jeste li se nadali zlatu s EP-a u Hrvatskoj 2005.?
–    Ne, nisam. Konkurencija je svake godine sve veća, a još k tome bili smo domaćini pa je to bilo ipak malo drugačije. Na početku je imperativ bio što bolje odigrati za reprezentaciju tako da u tom dijelu nisam previše razmišljao o medalji u pojedinačnoj konkurenciji. Ipak, sve se dobro poklopilo – puno sreće i dobra igra bili su dovoljni za zlato.

Imate li tremu na natjecanju?
–    Najčešće nemam, jedino se ponekad događa da kad ne igram onako kako bih htio postanem još i nervozan pa u konačnici rezultat postane još gori. Najbolje je, po mom iskustvu, kada odete na natjecanje i nemate prevelika očekivanja i ne zadate si unaprijed neke ciljeve, tada u konačnici rezultati budu puno bolji.

Gdje je iduće natjecanje?
–    U Mađarskoj u svibnju ove godine je 10. EP, na kojem se nadam da ćemo se ekipno vratiti među osvajače medalja, a pojedinačno ćemo vidjeti – ovisi o ostalim protivnicima.

Kako vas i reprezentaciju prate relevantne sportske institucije, dobivate li kakve nagrade i priznanja za svoje rezultate?
–    Svake godine je sve bolje, na lokalnoj razini Klub ima potporu Zagrebačkog sportskog saveza osoba s invaliditetom, kao i Zagrebačkog sportskog saveza od kojeg primam sportsku stipendiju, a na reprezentativnoj razini Hrvatski športski savez slijepih i Hrvatski paraolimpijski odbor redovito izvršavaju svoje obaveze prema reprezentaciji. Što se tiče nagrada osobno sam, kao  i ostali članovi reprezentacije, dobivao priznanja od lokalnih sportskih saveza, npr. Zagreba ili kolege iz Rijeke, dok je reprezentacija više puta dobivala priznanja kao najbolja momčad u neparaolimpijskim sportovima, zadnji put 2006. od HPO-a.

Gdje radite, što kažu vaše kolege s posla i obitelj na medalje i uspjehe?
–    Zaposlen sam u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu kao telefonist. Na poslu nemam problema što se tiče odlaska na natjecanja, šef me redovito pušta ne većinu njih, na čemu sam mu zahvalan, a za odlazak na EP uzmem godišnji odmor. Kolege mi čestitaju na medaljama kada pročitaju ili čuju u medijima, a obitelj mi je najveći kritičar i najveća podrška.
Razgovarala Ruža Markešić