Predstavljamo – Mile Ćorluka

Zadovoljstvo nam je predstaviti vam izbornika hrvatske reprezentacije sjedeće odbojke u Paraolimpijskom odboru koji je sportom pobijedio posttraumatski stres i posljedice sudjelovanja u obrani Hrvatske.

Sport me je naučio da se nosim  s novim načinom života!

Sportaš: Mile Čorluka,46 godina
Sport:    sjedeća odbojka, Invalidski odbojkaški klub Zagreb
Funkcija: izbornik hrvatske reprezentacije sjedeće odbojke u Paraolimpijskom  odboru

Mile Čorluka je hrvatski ratni vojni invalid. Kaže da je sportom pobijedio PTSP (posttraumatski stres) ili ga barem «debelo stjerao u kut ».

– Kada i kako ste ranjeni?
– Bilo je to 92. u Posavini, od rasprskavajuće mine,ostao sam bez desne potkoljenice, oštecena  mi je i lijeva noga, leđa, ruke…..Bio sam pune dvije godine na rehabilitaciji, naućio hodati s protezom,ali ne i kako se nositi s «novim naćinom života» to me je posljednjih 9 godina  naućio –SPORT.

– Kako je bilo prihvatiti činjenicu da ste  odjednom u svojoj 31-oj godini postali invalid?
-Strasno teško.Tek sada  u cijelosti  shavaćam one američke filmove o  vijetnamskim veteranima  koji  su se  bolje osjećali  u bolnici i na rehabilitaciji  nego kod kuće.
Na rehabilitaciji su ljudi «kao vi» s istim ratnim ranama.Svi ste jednaki ili podjednaki.Sjećam se da sam vikendima dolazio doma (imam zenu i dva sina koje obožavam) ali  jedva   sam čekao  nedjelju  da se vratim  u toplice  jer se nisam mogao nositi s «civilnim problemima i razgovorima».

– Nakon 2 godine  dolazite kući?
– Da ćak i rješavam osnovne životne probleme,dobivam mirovinu stan … ali,unatoć svemu povlaćim se u sebe. Žena bi otišla na posao ,djeca u školu,a ja  ostao sam ,bez cilja,s ogromnom kolićinom vremena ….Već uvečer bih se bojao drugog dana…»sto ću sutra?» «kako potrošiti dan»?! Osjećaj  izgubljenosti  i beskorisnosti me ubijao.

– Upravo u to vrijeme  prijatelji vas nagovaraju da se prikljućite  ekipi  «sjedeće odbojke»?
– Da,ali ja nikad nisam bio sportaš , završio sam srednju prometnu i  do 91-e radio kao prometni dispecer na željeznici.Mislio sam pa sportom se nisam bavio  kao zdrav kako ću sad kao invalid?! Ali bili su uporni konačno sam pristao i  to je,od ranjavanja, mojih najboljih 9 godina života.Moj život je danas puno ispunjeniji no onaj prijašnji kad sam imao nogu,iako,naravno,čovjek nikad ne bi mijenjao zdravlje za invalidnost.Ali,moj prijašnji život,iako sam  tjelesno bio potpuno zdrav  bio je «ŽIVOT MONOTONIJE»

– U čemu Vam se ,konkretno,poboljšala kvaliteta života.
– Nema u čemu nije,ali,prije svega  – život mi je ponovo dobio smisao. Počeo sam se smijati ,zaboravljao na  protezu i  izgubljenu nogu ,dolazio sam s treninga umoran kuci i imao  «pravo» na odmor ,kao i svaki radni čovjek, tjelesno sam stekao bolju kondiciju, prijatelje, imao sam planove za –sutra. Pripremali smo se za natjecanja, proputovao sam s klubom pola Europe, bili čak i iza Urala ,a sad se spremamo za paraolimpijadu u Tokiju…..Nikad  te zemlje ne bih vidio da  se nisam počeo baviti sportom.

– Vaš klub, a i hrvatska reprezentacija osvajaju brojna domaća, a i međunarodna odličja?
– Da, 2004 godine drugo mjesto na turniru u Ekaterinburgu u Rusiji, 2005-te osvajamo  titulu prvaka Hrvatske ,sudjelujemo na Euro Cupu u Poljskoj, drugo mjesto na turniru Banja Luka, bili smo i najbolji na turniru  “HRABRI”.

– Što ste naučili iz tih natjecanja i putovanja?
– Pa, recimo,da je radost zbog osvojene medalje na Paraolimpijskim igrama jednako velika kao i radost sportaša na Olimpijskim igrama…Drugo,o čemu u našoj zemlji još nije sazrela svijest, a to je da  svaka osoba, a to znaci i invalidna, mora imati pravo ostvariti u životu onoliko koliko želi i koliko joj to njezine tjelesne i psihičke sposobnosti dozvoljavaju. Nikad neću zaboraviti trenutak   s jednog turnira  u  sjevernoj Njemačkoj  kad su jednog paraplegićnog dečka uzeli iz kolica, donijeli na teren i posjeli na parket. Zbog bolesti  su mu bili oduzeti donji ekstremiteti,ali on je mogao micati prstima od ruku i dobio je svoju priliku od  2-3 minute da  na međunarodnom turniru «osjeti loptu»,da  osjeti kako je biti «na terenu» i kako je biti pozdravljen pljeskom publike……..

– Mislite da smo u Hrvatskoj još daleko od takvog ponašanja prema invalidima?
– Da, u Hrvatskoj se još uvijek misli da invalidima treba samo pomagati,a  oni to ne žele i žele se brinuti o  sebi maksimalno koliko mogu. Zato bi bili puno sretniji da im se život «sustavno olakša» od  uklanjanja fizičkih barijera za kolica  do barijera u školstvu  itd. jer i invalidi su ,kao i svi ljudi, najsretniji kad – sami guraju kroz život.

– Dugo godina u Hrvatskoj su postojala samo 3 kluba sjedeće odbojke (2 u Zagrebu i  1 u Osijeku)Vodite veliku bitku za omasovljenjem  tih  klubova i osnivanjem novih?!
– Da, u samo dvije godine uspio sam ih osnovati cak  6 ,od Šibenika, Splita, Zadra do Siska i sad ih je  ukupno  9.

– Na kakve teškoće nailazite?
-Pa,  jedna od glavnih je nezrelo i konzervativno hrvatsko društvo koje osobe s invaliditetom ne doživljava ravnopravno.
Evo, recimo, dugo vremena  u Dalmaciji nisam mogao dobiti dozvolu ni za jedan klub niti pridobiti ljude da ga organiziramo. Jedan znanac mi je otvoreno rekao :»Pa,nemoj se čuditi,kod  nas ti je još uvijek sramota biti invalid , invalid se drži «doma»,on ne izlazi van………. «
Ipak sam uspio i broj klubova se širi….

razgovarala Ankica Barbir-Mladinović