Intervju: Ivan Katanušić

Prošla godina nije bila jednostavna za našeg novopečenog paraolimpijca Ivana Katanušića. Nakon slomljene zdrave noge za Ivana je sezona bila gotova. Hodanje na štakama na protezi i svakodnevne terapije ipak ga nisu spriječili da si osigura sve potrebne uvjete za trennig kako bi bio spreman za nove uspjehe u paraolimpijskoj godini.

Veliki rad i zalaganje urodili su plodom na Europskom prvenstvu za osobe s invaliditetom u talijanskom Grosettu. U razmaku od samo nekoliko sati, Ivan je osvojio zlato u bacanju kugle i srebro u disku.

Odlična forma na Europskom prvenstvu dobar je znak i najava Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru. O budućim planovima i očekivanjima porazgovarali smo s Ivanom koji nam je najavio još i bolje rezultate u budućnosti.

Koja je životna priča Ivana Katanušića? Kad se rodila ljubav prema atletici i bacačkim disciplinama?

Od ranih dana svoga djetinjstva sam pokazivao volju za sportom te sam zahvaljujući podršsci svojih roditelja cijeli život proveo u sportu i nikada me nitko nije tretirao kao osobu s invaliditetom. Igrao sam nogomet, košarku, boksao, dizao utege i sve to radio sa djecom bez invaliditeta bez ikakvih prepreka zbog nedostatka pola noge. Dolaskom u Zagreb sam počeo igrati sjedeću odbojku te se dobro afirmirao u paraolimpijski sport i naučio se puno lakše nositi s invaliditetom i prihvatiti sebe onakvog kakav jesam. Uživao sam igrajući odbojku ali moj životni poziv su oduvijek bili sportovi snage, te sam uvijek više volio individualni sport jer sam onda ovisio sam o sebi, svom radu i predanosti sportu. Kada sam došao na prvi trening atletike i kada su me treneri vidjeli odmah su mi rekli da sam ja fizički građen za bacača, a i bavljenje trčanjem ili skokovima iziskuje posjedovanje 2 do 3 vrhunske sportske proteze što je kod nas nemoguće financirati.

Već neko vrijeme živiš u Zagrebu, studiraš i na Fakultetu prometnih znanosti. Gdje je ljepše – kod kuće ili u Zagrebu?

U Zagreb sam došao po završetku Opće gimnazije Mate Ujević u Imotskom te sam položio državnu maturu i upisao Fakultet prometnih znanosti. Dao sam svih pet godina preddiplomskog i diplomskog studija u roku te sam sada u statusu apsolventa. Ovu godinu sam upisao i CISCO akademiju za internet mreže te se nadam da ću i nju i fakultet završiti krajem ove godine.

Imotski je moje rodno mjesto. Taj grad je jako lijepo mjesto za život te ima dušu koja nas sve zove da svratimo dole kad god imamo slobodnog vremena. Međutim, kao i u svim malim mjestima u Hrvatskoj u Imotskom nema posla a ni uvjeta za trening stoga ostajem u svom drugom domu – Zagrebu.

Prije suradnje s Rolandom Vargom, trenirao te popularni „Trendžo” Ivan Ivančić. Koliko je rad s njim zaslužan za to tu gdje si danas?

Imao sam čast i priliku da treniram s Ivanom Ivančićem. Pokojnog trendže se često sjetim i oči mi uvijek budu pune suza jer je jako puno toga napravio za mene i za moj kasniji uspjeh. U vrijeme kad nisam imao nikakve programe i potpore trendžo je bio taj koji mi je osigurao i vitamine i besplatnu njegovu stručnu pomoć.

S trenerom Rolandom Vargom imam jako dobar odnos te smo ostvarili jako veliki napredak u dvije godine. Uzeo me sa rezultatom 47.38m disk, a ove godine smo ostvarili 59,21m. Nadam se da nam ni tu neće biti kraj za ovu godinu. Ono što mi jako odgovara kod trenera Varge je to da me gleda kao osobu bez invaliditeta, ne sažalijeva me, a takav način rada ja i želim.

Nije bila laka godina, iza tebe je teška ozljeda i dugi oporavak. Kako se trenutno fizički osjećaš i ulaziš li s optimizmom u borbu za paraolimpijsku medalju?

Prošla godina je bila teška, velika ozlijeda zdrave noge, operacija, 10 šarafa i velika metalna pločica na fibuli. Hodanje na štakama na protezi, svakodnevne terapije i unatoč ozlijedi svakodnevni trening.

Trenutno se osjećam dobro, nemam nekih velikih ozlijeda ovu godinu, treniram dva puta na dan pa što bude bude. Posjedujem određenu dozu optimizma ali sve ćemo vidjeti u Rio de Janeiru.

Što te motiviralo da se vratiš još jači?

Kada sam slomio nogu i došao u Draškovićevu bolnicu svi snovi su mi pali u vodu. Istu večer po dolasku sam operiran i smješten u sobu. Prvu večer nisam spavao jer jednostavno nisam mogao prihvatiti da je ta godina i sezona natjecanja za mene gotova. Drugi dan sam već sredio svoju glavu te započeo s pozivima da si osiguram stolicu za bacanje i da unatoč zamotanoj nozi i štakama mogu svakodnevno trenirati.

Od toga dana sam se posvetio malo više i vjeri te mi je i ona jako pomogla da se vratim još jači.

Najveću zahvalu bih podario svojim trening kolegama Matiji Careku, Mili Šoli i Mariji Tolj koji su mi pomagali oko treninga te me posjećivali svakodnevno u bolnici, te svom treneru Rolandu Vargi koji nije odustao od mene. Jako veliku zahvalu bih pružio i svojoj obitelji te djevojci Anamari Kožul koja je svaki dan bila uz mene i molila me da ne odustanem od sporta.

Nakon srebre i bronce s Europskog prvenstva u Walesu, stigli su zlato i srebro iz Grosseta. Jesu li te iznenadili ovakvi rezultati nakon duge pauze?

Rezultatima iz Grosseta nisam iznenađen jer sam na treningu pokazivao dobre rezultate i daljine, dapače, žao mi je što moj disk nije letio preko 60m za što sam bio spreman.

Je li bilo lakše bacati sa spoznajom da si već izborio plasman na svoje prve Paraolimpijske igre?

Nakon što sam osigurao plasman za Rio u ožujku veliki teret sam skinuo s leđa. Budući da sam se jako ozlijedio prošlu godinu a rezultati i norme su se podigli morao sam oprezno i s punim srcem trenirati da bih osigurao odlazak na PI Rio de Janeiro, na sreću i zadovoljstvo uspio sam!