Razgovor s Marijom Iveković, svjetskom prvakinjom i rekorderkom u troskoku

Kratak razgovor s Marijom Iveković koja se s nedavno održanog Svjetskog prvenstva u atletici vratila sa zlatnim odličjem.

Peking će biti vrhunac moje sportske karijere!

Početkom kolovoza u brazilskom Sao Paulu na Svjetskom prvenstvu u atletici za slijepe i slabovidne Marija Iveković okrunila se još jednim zlatnim odličjem. Nije to bilo niti u skoku u dalj, a niti u bacanju diska, već pomalo neočekivano – u troskoku. Nakon što se vratila i sredila dojmove, zamolili smo je za jedan kratak razgovor.

Zlatna atletičarka Marija Iveković

Jesi li zadovoljna svojim nastupom?
– Pa, priznajem da sam i sama očekivala nešto bolje rezultate u mojim jačim disciplinama: dalju i disku. No, kako to obično biva u sportu, kad na jednom planu izgubiš, to svakako nadoknadiš na nekom drugom, gdje mnogi od tebe upravo tada ne očekuju neko veliko ostvarenje. A mene je sreća zaista pomilovala. U zadnjoj disciplini ženskog programa bio je troskok i tada sam, svjesna da nemam što izgubiti, krenula. A doista me krenulo. Prvi skok, pa svjetski rekord. Potom još tri skoka, sve dulji i dulji, da bih se zaustavila na 12,11 metara. Da su mi segment pomjerili po mojoj mjeri, tada bih skočila sigurno negdje za tridesetak centimetara dalje, a i ovako je prekrasno.

Što se desilo sa skokom u dalj i diskom?
– Nažalost, došlo je do nekog emocionalnog pražnjenja. Možda sam bila i previše samouvjerena da će medalje doći same po sebi. No, hvala Bogu, bolje da je to došlo sada nego sljedeće godine na Paraolimpijskim igrama u Pekingu.

Vratimo se još na Sao Paulo. S kakvim dojmovima si se vratila?
– Pa, mislim da je došlo do evidentnog napretka kod svih slijepih i slabovidnih atletičara u svijetu. Konkurencija je svaki put sve jača i jača. Svakako se tu ističu Brazil, Bjelorusija i Kina. Nitko više nije „autsajder“ i valja se svojski potruditi da bi zaslužio postolje. Za godinu dana je Peking i mnoge zemlje ulažu velika financijska sredstva u svoje sportaše s invaliditetom, ne bi li osvojili odličja.

Pretpostavljam da si i ti otpočela svoje pripreme za Paraolimpijske igre?
– Cijela ova godina posvećena je tome i povratkom iz Sao Paula ja i moj trener samo nastavljamo zacrtanim putem. Svakodnevno marljivo treniram i sve, ama baš sve, sam  podredila rujnu 2008. i Pekingu. Te Paraolimpijske igre svakako bi trebale biti vrhunac u mojoj sportskoj karijeri.

Da bi to ostvarila, svakako trebaš imati i odgovarajuće financijske uvjete?
– Svakako. U tome mi pomaže i naša krovna organizacija, Hrvatski paraolimpijski odbor. Ja sam evidentni paraolimpijski kandidat i s te osnove mi je sve osigurano da mogu nesmetano raditi i pripremati se za ono što me očekuje. Nekad, nažalost, nije bilo tako i još uvijek su mi živa sjećanja s početka moje karijere, ali to su bila neka druga vremena i bolje se ne podsjećati.

Što bi poručila mladima, osobama s invaliditetom?
– Svakako da se bave sportom. Mnogi još uvijek gaje predrasude prema nama sportašima s invaliditetom, smatrajući da mi nismo to. Ako shvatimo sport kao borbu sa samim sobom i nadilaženjem svojih mogućnosti, onda smo mi doista sportaši. Iza nas je veliki rad i samodokazivanje, stoga svi mi zaslužujemo potpuno ravnopravni tretman s ostalim sportašima. A onima koji dolaze iza nas, naravno mladima s invaliditetom, poručujem da je istinski put potvrđivanja i bavljenje sportom. Kroz sport sami sebe potvrđujemo, otvaramo si neke nove puteve i ciljeve, a ako i ne postanete vrhunski sportaš, onda svakako jačate svoj organizam i oplemenjujete svoj život.
razgovarao Darko Matić