Intervju: Branimir Budetić

Branimir Budetić (25) hrvatski je paraolimpijac koji se natječe u bacanju koplja i petoboju. U Pekingu je 2008. osvojio srebrnu medalju u svojoj disciplini za slabovidne osobe, a četiri godine kasnije broncu na Paraolimpijadi u Londonu. Dobitnik je brojnih medalja i priznanja, proglašen je najboljim sportašem Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom 2013. od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Branimir otvoreno govori o svom odrastanju i prihvaćanju teškoća te se nadamo kako će ukazati osobama s invaliditetom da smo mi sami kreatori svoje sudbine.

Branimire, s devet godina ste ušli u svijet sporta, konkretno zaigrali rukomet. Izgubivši potpuno vid na lijevom oku, dok je slabilo i desno, zakoračili ste u atletiku. Recite nam kako ste prihvaćali promjene i nosili se s njima?

– Odlazak iz rukometa nije bio lak. Rukomet je bio i ostao moja velika ljubav. Kao dječaku kada više niste u mogućnosti raditi ono što volite bude vam teško. U to vrijeme nisam previše razmišljao o nastavku bavljenja sportom, no zahvaljujući majci otišao sam u atletiku. Moja majka, kao bivša atletičarka, davala mi je maksimalnu podršku iako nisam previše bio zainteresiran bavit se atletikom. No, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više prihvaćao atletiku kao nastavak moje sportske karijere. Ubrzo sam postao svjestan kako će atletika postati jako značajna za moj život.

Tko vam je davao potporu i usmjeravao vas s obzirom da ste vid gubili u doba formiranja osobnosti?

– Potporu sam imao od svoje obitelji i rodbine, no najveću potporu pružila mi je majka. Mama je znala da u teškim situacijama trebaš imati ‘ispušni ventil’. No, morali smo paziti na zdravlje desnog oka. Kada se stanje stabiliziralo nakon podužeg vremena, nastavio sam aktuvno i usmjereno trenirat atletiku za sebe, ne imajući na umu da bi mogao dobit kategoriju slabovidnog atletičara. Kod srednjoškolskog obrazovanja imao sam potporu svoje škole. Neki nastavnici su maksimalno izlazili u susret što se tiče pisanja testa i odgovaranja.

Kako je tekla Vaša integracija, socijalizacija, odnos društva prema Vama?

– Oduvijek sam bio društvena osoba. Veliki sam zagovornik integracije djece s teškoćama u razvoju da pohađaju redovnu nastavu u školi. Stvari su dvojake. Prvo, dijete stekne više obrazovanja u redovnoj nastavi. Drugo, ostatak učenika mora biti svjesno da ima različitosti od učenika do učenika. Kao dječak stalno sam bio vani i igrao se na ulici. U osnovnoj školi nije bio problem pratiti nastavu s obzirom da sam već bio slijep na lijevo oko. No, kada su počeli problemi sa desnim okom, znao sam da neće bit lako odlučit što kasnije sa sobom. Počeo sam gubiti motivaciju, povukao sam se od društva. Tek nakon nekog vremena kada sam shvatio da sam moraš donijeti odluke šta i kako dalje, da moraš biti oprezniji prema sebi i uz veliku potporu svojih roditelja, brata i rodbine, počeo sam prihvaćati svoj status i oštećenje kakvo je. Vidjevši ostalu djecu s teškoćama kako se nose sa svakodnevnim životom, da ima i gorih stvari u životu i da se ne treba gledati na svoje oštećenje kao nešto što označava kraj tvog odnosa prema svijetu, počeo sam normalan odnos prema obavezama, svakodnevnom životu. Ulagao sam maksimalni trud u ono što radim, iako sam bio prosječan učenik. Tek kada osoba prihvati svoje stanje kakvo je, kada gleda pozitivno na život i sve što se u njemu događa, stvari krenu na bolje. Neće se dogoditi preko noći, to je dugotrajan proces u kojem trebaš biti ustrajan i ne posustajati, sva vrata su ti otvorena.

Redovno ste 2009. godine upisali Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Kineziologije u Zagrebu, kao prvi sportaš s invaliditetom. Danas ste apsolvent. Što bi odgovorili onima koji misle da osoba s vašim teškoćama to ne može?

– Moram priznati da nije bilo lako redovno pratiti nastavu na fakultetu i treninge. Doživio sam otpor prilikom upisa na studij jer nisu znali kako se odnositi prema takvom studentu. Davši do znanja kako ću se maksimalno posvetiti svojim fakultetskim obavezama, pružili su mi priliku. Nakon nekog vremena ušao sam u svakodnevnu rutinu. Prvo sam se morao prilagoditi na novo okruženje, javni prijevoz te smještaj. Učio sam kontinuirano te redovito izlazio na kolokvije. Moj prvi položeni ispit bio je anatomija s odličnim uspjehom, što mi je donijelo još veću motivaciju za daljnji rad. Danas sam student 5. godine s još četiri ispita do kraja i obranom diplomskog rada.

Vaš savjet kako djecu s teškoćama, kao i odrasle osobe s invaliditetom, potaknuti na bavljenje sportom?

– Sport je uvelike koristan za razvoj djeteta, pogotovo za formiranje osobnosti. Ponajviše, sport uz sebe vuče socijalizaciju i stvaranje radnih navika. On može biti rekreacijski ili vrhunski, zavisi kako se vi postavite. Meni je puno pomogao. Stekao sam mnoga znanja na terenu i van njega, upoznao dosta ljudi. Mislim da je najteže donijeti odluku i početi raditi na sebi, a to je jako bitno. Kada se krenete s nečime baviti i kada dobivate potporu svojih bližnjih i zajednice, stvarno je nemoguće ne uspjeti. Moja poruka bi bila: probaj, ne možeš ništa izgubiti, a možeš se lijepo provesti.

Jesam li u pravu ako kažem da ste cjelovita osoba koja ispunjava svoje ciljeve? Kao takav, kako bi čovjeku koji živi s invaliditetom ukazali da granice postoje samo u glavi?

– Sami odlučujete o svojoj sudbini, sami ju gradite. Postavljanjem realnih ciljeva i njihovim ispunjavanjem držite za sebe kako ste osoba koja nema teškoća koje će vas ograničiti u onome što radite. Sve je u vašoj glavi, sve je onako kako si vi posložite. Istina, ograničenost se najviše pokazuje u nama samima. Imati vjeru u sebe kada drugi misle da je nemoguće nešto napraviti, po meni je najbitnije. Svojim sportskim uspjesima mislim da sam pokazao i dokazao da se granice miču. I treb nam poticaj, jer naše društvo nije do kraja upoznato s brojnim mogućnostima osoba s invaliditetom.

Izvor: IN PORTAL