Intervju: Branko Omazić

“AKOSI AGRAM je već 12 godina daleko najbolji sportski kolektiv ne samo u u atletici nego i u sveukupnom sportu osoba s invaliditetom, a po međunarodnim medaljama – paraolimpijske igre, svjetska i europska prvenstva – najtrofejniji je klub u sveukupnom hrvatskom sportu. No, tko to zna osim nas u klubu”, kaže uz ostalo poznati atletski trener

Branko Omazić rođen je u Derventi i uz slijepog je oca, zaposlenog u zaštitnoj radionici, već kao dijete upoznao život osoba s invaliditetom. Svoju ljubav prema sportu prenio je na brojne osobe s invaliditetom, a kvalitetu njegova rada potvrđuju sportaši s kojima dijeli životne izazove. Uz brojna priznanja dobitnik je nagrada Hrvatskog olimpijskog i Hrvatskog paraolimpijskog odbora teod Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i Zagrebačkog športskog saveza. Dobitnik je i priznanja Grada Dervente za doprinos razvoju i afirmaciji Dervente, njegovanju dijaloga , pravde, mira i ljudskih prava na što je posebno ponosan. Iste godine primio je i najviše priznanje Republike Hrvatske, iz ruku tadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića, Priznanje Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara za vrhunska ostvarenja u sportu osoba s invaliditetom. Osnivač je Atletskog Kluba AGRAM za osobe s invaliditetom. Ponosan je na rezultate atletičara kluba na Paraolimpijskim igrama u Pekingu, Londonu i Rio de Janeiru koji su svojim uspjesima stvorili jedan od najboljih klubova te vrste u Hrvatskoj i Europi.

Bavite se atletikom od svoje 12. godine. Kakav je pečat sport ostavio na Vaš život?

– Atletikom sam se bavio do 19. godine života, a od 1976. počeo sam raditi u atletici s učenicima Zavoda za slijepe ‘Budućnost’ u Derventi, radi čega sam napustio trenerski rad s juniorima KK Derventa. Godine 1981. postao sam trenerom- izbornikom Saveza slijepih i slabovidnih BiH u atletici i golbalu. Zbog rata atletikom, odnosno trenerskim radom, nisam se bavio od 1992. do 1995. kada sam se na poziv HŠSI i Antuna Vrdoljaka, predsjednika HOO-a, vratio najljepšem sportu na svijetu. Godine 1995. s Antom Peharom sam bio u Valenciji, u Španjolskoj, na atletskom EP za slijepe i slabovidne  i donijeli smo prvu medalju (brončana u troskoku) za sport slijepih i slabovidnih Hrvatske. Sljedeće godine, dakle 1996., Ante je bio u dva finala (dalj i troskok) na PI u Atlanti – SAD, što je ponovio i u Sydneyu na PI 2000. kada se oprostio od ovog športa. Ante Pehar je prvi primatelj, sportaš s invaliditetom, priznanja za Sportsku izvrsnost za dvije zlatne medalje i dva svjetska rekorda s Paraolimpijskih igara u New Yorku 1984. godine. Godine 1997. uspio sam pokrenuti atletiku i u Centru za slijepe ‘Vinko Bek’ u Zagrebu u suradnji s profesoricom tjelesnog Selmom Dobrijević Pili koja je dala nemjerljiv doprinos sportu osoba s invaliditetom. Te godine odveli smo sedam atletičara u Riccione, u Italiju, na atletsko EP. Ovaj nastup su većim dijelom financirali sponzori – moji prijatelji i Centar ‘Vinko Bek’ Zagreb. Na ovom natjecanju prvi put se pojavila Marija Iveković koja je bila zadnja u petoboju da bi poslije toga postala jedna od najboljih slabovidnih atletičarki svijeta, s bezbroj medalja i dva svjetska rekorda – u petoboju i troskoku. Zbog svih  sportskih uspjeha koje sam imao kao atletski izbornik za period 1995.-2004. ponovo sam, nakon provedenog natječaja, imenovan atletskim izbornikom u Hrvatskom športskom savezu invalida (HŠSI) za period do kraja 2008. godine, odnosno do završetka Paraolimpijskih igara u Pekingu.

U Pekingu smo postigli smo povijesni uspjeh atletike osoba s invaliditetom – tri zlatne medaljei tri svjetska rekorda– Antonia Balek i Darko Kralj- i jedna srebrna – Branimir Budetić iz AK AGRAM, uz to još i deset finala. Ovo je moj najveći uspjeh kao atletskog izbornika. To nije postigao nijedan sport u povijesti hrvatske države. Zahvaljujući tim rezultatima dobio sam novi izbornički mandat od HASOSI koji je potvrđen od strane HPO-a i trajao je do 2013. godine. Mi zaljubljenici u atletiku iz cijele Hrvatske osnovali smo 2006. godine Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom  (HASOSI) i mene, kao inicijatora ideje, izabrali su za prvog  predsjednika. Danas je HASOSI najaktivniji savez u HPO-u sa svojih 16 klubova.
Ponosan sam i na Agramove medalje na Svjetskom atletskom prvenstvu osoba s invaliditetom Doha-Qatar 2015., gdje je atletski svijet osoba s invaliditetom bogatiji za još jedan svjetski rekord u muškom koplju F13 Branimira Budetića, a Zoran Talić bio je srebrni u skoku u dalj. Svjetske atletske igre slijepih Seul obilježili su zlatni Branimir Budetić u bacanju koplja, srebrna Kristina Ivanković u kugli i brončana u bacanju koplja Marija Vidaček. U lipnju 2016. na EP Grossetto u Italiji Branimir Budetić bio je zlatni u bacanju koplja, Zoran Talić zlatni u skoku u dalj te Ivan Katanušić zlatni u bacanju kugle i dobitnik srebrne medalje u bacanju diska. Na Paraolimpijskim igrama Rio 2016. naš Zoran Talić dobitnik je srebrne medalje u skoku udalj.

Do kojih ste zaključaka došli o prednostima bavljenja sportom za osobe s invaliditetom?

– Iskrena suradnja i druženje s osobama s invaliditetom rješava sve probleme. No, odnos sportaša i trenera prema klubu, Atletskom savezu OSI, prema Hrvatskom paraolimpijskom odboru, nije uvijekpohvalan jer pojedini atletičari, a nekad i treneri, zaborave navesti ime svoga kluba i trenera pa ispada da su sami od sebe nastali i postali u sportu osoba s invaliditetom!

Osnovali ste Atletski Klub AGRAM za osobe s invaliditetom 2004. godine koji je  ostvario uistinu vrhunske rezultate. Recite nam nešto o tom razdoblju svog rada te o AGRAMU kao klubu osoba s invaliditetom čiji ste danas direktor.

– AKOSI AGRAM je već 12 godina – a bit će i ove 13. godine – daleko najbolji sportski kolektiv ne samo u u atletici nego i u sveukupnom sportu OSI, a po međunarodnim medaljama – paraolimpijske igre, svjetska i europska prvenstva – najtrofejniji je sportski klub u sveukupnom hrvatskom sportu. No, tko to zna osim nas u klubu?! Trenutno se nadamo pomoći gradonačelnika Milana Bandića. Naime, gradonačelnik je još početkom 2014. naložio Sportskom savezu grada Zagreba da riješi sustavno financiranje našeg kluba, jer u ovom trenutku, a to se dešava godinama, ZŠSOI financira samo dvije plaće za naša dva trenera. Početkom ove godine imali smo veoma uspješan radni sastanak s predstavnicima ZŠSOI, SSGZ i Gradskog ureda za OKS i sve je krenulo nabolje. Prije šest mjeseci morali smo napustiti prostorije koje smo koristili za rad našeg kluba, jer je GNK Dinamo uredio prostor za svoju Omladinsku školu. Mi smo privremeno izmješteni u jedan mali neprilagođeni prostor između tribina Zapad i Sjever. Kako se do sada nije ništa poduzelo po ovom pitanju, a dobili smo obećanja da će taj problem biti riješen, poduzeli smo određene aktivnosti i pripremili projekt kojim bi se riješio problem treniranja i rada svih sportaša s invaliditetom u gradu Zagrebu, a i svih reprezentativaca Hrvatskog paraolimpijskog odbora kada borave Zagrebu. S ovim projektom su upoznate sportske asocijacije osoba s invaliditetom koje su spremne dati potporu projektu i aktivnosti za dugoročno kvalitetno rješenje ovog velikog zagrebačkog i hrvatskog problema u sportu osoba s invaliditetom.

Na što ste posebno ponosni u svojoj karijeri?

– Na sportske i ljudske kvalitete svih atletičara koje sam većim dijelom vodio kroz sport i život. Primjeri iz Mostara i Dervente, a većim dijelom i Zagreba.

Planovi za budućnost.

– Blizu sam mirovine, a iza sebe želim ostaviti odlično organiziran klub s rješenim sustavom financiranja i prostorom za rad kluba koji zaslužujemo. Poruka osobama s invaliditetom i društvu u cjelini: sve počinje od obitelji!

Izvor: In-portal