Ruža Markešić – dobitnica godišnje Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”

Dok bude motiva bit će i rezultata!

U Preporodnoj dvorani 25. studenoga prošle godine održana je dodjela Državne nagrade za šport “Franjo Bučar” za 2009. godinu. Nagradu su uručili dr. Radovan Fuchs, ministar znanosti, obrazovanja i športa, i prof. dr. Dinko Vuleta, predsjednik Odbora Državne nagrade za šport. Ova je nagrada najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobite važnosti za razvoj športa u Republici Hrvatskoj.

Na temelju odluke Odbora Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”, dodijeljene su tri nagrade za životno djelo i dvanaest godišnjih nagrada. Godišnjom nagradom nagrađena je i kuglačica Ruža Markešić, članica SKS-a Zagreb.

Ruža Markešić je članica SKS-a Zagreb od 1998.,a hrvatske kuglačke reprezentacije slijepih i slabovidnih od 2001. Osvojila je sedam medalja na IBSA EP u kuglanju za slijepe i slabovidne osobe od 2001. do 2009.: tri zlatne medalje u pojedinačnoj i jednu u ekipnoj konkurenciji, dvije na IBSA SP 2007., u ekipnoj konkurenciji srebro, a u pojedinačnoj broncu te je višestruka prvakinja Hrvatske.

Bio je to povod za razgovor s nagrađenom kuglačicom.

Vidici: Iza ovog značajnog priznanja zasigurno stoji veoma predan rad?
Markešić: Prije svega, bilo je lijepo i ugodno dobiti ovu nagradu. Bila sam ponosna kada sam saznala da se nalazim u elitnom klubu stopedesetak dobitnika Državne nagrade „Franjo Bučar“ koji su u proteklih 11 godina dobili tu nagradu. Pa, da nije bilo ustrajnog rada, ne bi bilo niti medalja, a onda niti ovog za mene veoma važnog priznanja. Dobri rezultati sami po sebi su posljedica upornog rada.

Vidici: Kada ste se odlučili baš za kuglanje?
Markešić: Sad je to već bilo davne 1998. godine kada sam bila učenica Centra „Vinko Bek“, a za sve je, kao u mnogim našim pričama, kriva profesorica Selma Dobrijević Pili i njezin suprug Damir. Doista je to bilo slučajno na jednom satu tjelesnog odgoja. Dio sata proveli smo na kuglani Centra i tad je slučajno došao profesor Damir Pili na sat jer je trebao svoju suprugu. Primijetio je da sam taj dan imala dobar rezultat, pozvao me na trening kuglača SKS-a „Zagreb“ i sve je ostalo postalo moja sportska povijest. Postala sam članica hrvatske reprezentacije 2001. godine kada sam nastupila na 4. europskom prvenstvu u Češkoj i, gle čuda, odmah sam osvojila srebrnu medalju. Meni kao sportašici koja prvi put nastupa za svoju zemlju to je natjecanje doista ostalo tako u neizbrisivoj uspomeni. Ono što svakog sportaša čini sretnim i što ga motivira za daljnja napredovanja svakako su medalje, iako sada mogu priznati da mi je onda pomalo bilo žao što sam u finalu izgubila. Od tada sam samo na dva natjecanja ostala bez odličja.

Vidici: Kakvi su Vam uvjeti treniranja?
Markešić: Uvjeti u kojima treniram, mogu slobodno reći, doista su loši. Pri tome nemam namjeru nikoga optuživati, jer to su jednostavno činjenice. Treniramo na kuglani Centra „Vinko Bek“ koja je dosta stara i u derutnom je stanju. Kuglana je još u funkciji i može se još kuglati, ali su staze toliko nepravilne i elektronika stalno zakazuje da je gotovo nemoguć kvalitetan rad. U posljednjih nekoliko godina gotovo su sve kuglane u Zagrebu obnovljene s novim segmentnim pločama, a većina naših reprezentativaca trenira na kvalitetnim kuglanama. Zadnji je primjer onaj u Slavonskom Brodu gdje je otvorena suvremena  osmostazna kuglana. Obnavljanjem naše kuglane stvorili bi se dakako neophodni uvjeti za napredak slijepih i slabovidnih kuglača Zagreba. Do tada smo prisiljeni da svoje pripremne treninge za važnija natjecanja održavamo na nekim drugim kuglanama, gdje naravno ne možemo dobiti one termine koji su prikladni za normalan rad. Već u svibnju ove godine očekuje nas novo europsko prvenstvo i pitam se gdje ćemo se mi u Zagrebu pripremati za to natjecanje. Inače, redovito tri puta tjedno treniram na kuglani, a ostali dio treninga provodim u teretani. Moram reći da je mnogo truda uloženo u ovo europsko zlato, a tim više što svakodnevno putujem iz Svetog Ivana Zeline u Zagreb i natrag, tako da mnogo vremena provodim na putovanju.

Vidici: Je li Vam, nakon ovakvih impresivnih rezultata, žao što kuglanje nije paraolimpijski sport?
Markešić: Svatko bira svoj sportski put, pa sam tako i ja izabrala baš ovo klasično kuglanje. Ono je nažalost zastupljeno samo u srednjoj i istočnoj Europi, pa tako ne udovoljava temeljnim kriterijima da bude paraolimpijski sport, jer da bi to doista i bio, mora biti zastupljen na tri kontinenta. Osim toga, svjedoci smo globalnog širenja američkog kuglanja s deset čunjeva i s većim kuglama. Nedavno su otvorene i dvije sportske arene za ovaj vid kuglanja. Nažalost, još se nisam okušala u njemu, ali valja istaknuti da se u svijetu i slijepi bave američkim kuglanjem i da se održavaju svjetska prvenstva. Po mom skromnom mišljenju američko kuglanje ima veću šansu da jednog dana doista postane paraolimpijski sport. Možda mi je malo i žao što klasično kuglanje nije paraolimpijski sport, ali unatoč tome ono me čini sretnom i ispunjava sve moje sportske ambicije.

Vidici: Osim što ste uspješna kuglačica uspjeli ste i završiti fakultet?
Markešić: Da. Po struci sam profesorica povijesti, a diplomirala sam 2008. godine na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Ponekad je bilo teško uskladiti sve obveze na studiju i u sportu, ali svakako mi nije žao svog tog truda. Često mi se dešavalo da stanke između dvaju predavanja upražnjavam odlaskom na treninge i potom žurim natrag u studensku predavaonicu. Nije bilo lako, ali kad nešto volite onda uvijek nađete načina da dobro organizirate slobodno vrijeme. I, danas uspijevam u tome. Ide dok čovjek uživa u svemu, a kada zadovoljstvo preraste u obavezu i muku, tada ću zasigurno reći da je bilo dosta. Mnogi govore da su za kuglanje godine koje su tek preda mnom, pa se nadam da još nisam rekla sve ono što mogu u kuglanju.

Vidici: Vi ste i zaposleni u Hrvatskom paraolimpijskom odboru?
Markešić: Da. Osim u HPO-u, radim honorarno i u Hrvatskom športskom savezu slijepih. Mišljenja sam da bi svi mi morali biti sretni da radimo nešto što možemo kvalitetno raditi. Trenutačno radim administrativne poslove, ali valja biti koristan član svoje obitelji. I kad se jednog dana prestanem aktivno baviti sportom, svakako ću na neki način ostati u njemu na ovaj ili neki drugi način.

Vidici: Što Vas očekuje ove godine?
Markešić: Osim što ću i dalje braniti boje SKS-a „Zagreb“ u hrvatskoj ligi, u svibnju nas očekuje novo europsko prvenstvo i nadam se da ćemo barem približno ponoviti prošlogodišnji rezultat od devet medalja, a koji do sada nitko osim nas nije ostvario. Pa, zar treba još motiva za ovu godinu? Naravno da ne, ali najvažnije je sačuvati zdravlje, jer bez njega neće biti niti medalja, priznanja i ostalog.
Razgovarao: Darko Matić