Razgovor s plivačicom Natašom Sobočan

Ja sam osoba koja ne odustaje lako!

Rođena je u Zagrebu, 30. studenog 1976. godine. Članica je Plivačkog kluba „Natator“ iz Zagreba. Bila je europska  i svjetska rekorderka na 200 metara  prsno u 25 metarskom bazenu. Bila je finalistica europskih i svjetskih prvenstava, osvajačica medalja sa svjetskih igara, kupova i mitinga, bivša europska i svjetska rekorderka  u disciplini 200 metara  prsno u malim bazenima. Sve je to bio povod razgovoru s Natašom Sobočan.

Što je uzrokovalo Vaš invaliditet? 
-Sve mi je u životu promijenila ishemija u spinalnom kanalu na TH11, a  kao posljedica ostala je neuromotorna disfunkcija odnosno paraplegija.

Kako ste prihvatili životnu činjenicu da ste postali osoba s invaliditetom?
-U početku vjerojatno kao i kod večine, zašto ja? zašto se to baš desilo meni? S vremenom sam počela razmišljati na način da i nije sve tako crno da život ide dalje i da ga treba iskoristiti na najbolji mogući način. Iskreno trebalo mi je dvije godine da se dogovorim sama sa sobom i da krenem dalje u  život.

Mnogi tvrde da je sport upravo onaj put koji omogučava potpunu integraciju osoba s invaliditetom u širu društvenu zajednicu. Kako ste vi postala vrhunska plivačica ?
-krenula sam u sport zbog zdravlja, rehabilitacije, zbog poboljšanja i psihičkog i fizičkog stanja. Prvo je to bila rekreacija pa malo pomalo jači treninzi pa neka manja natjecanja i s vremenom sam krenula kao natjecatelj. Bavljenjem vrhunskim plivanjem  počelo je 1998. godine i traje do danas.

Nataša Sobočan

Da bi ostvarili tako zapažene sportske rezultate svakako ste se mnogo toga odricali. Da li Vam je bilo teško i gdje ste crpili motive za to?
-Istina je da za vrhunski sport treba jako puno odricanja i svakako nije lako. ja sam osoba koja ne odustaje lako i kad si nešto zacrtam zagrizem ko pitbul i ne puštam dok to ne ostvarim. Puno mi je u svemo pomogla podrška obitelji i dragih prijatelja. Nedavno sam imala puno problema sa zdravljem zbog kojih sam čak razmišljala i o prestanku sportske karijere. No, na sreču sam opet pred sebe postavila cilj da ću se i od svih tih boljki oporaviti u čemu, vjerujem, sam uspjela. Nažalost ne u potpunosti. No, uz pomoć svih savjeta  liječnika nastavila sam sa rehabilitacijom, treningom. Sve je to rezultiralo mojim uspjehom u austrijskom Spittalu na Alpen Adria schwimm meetingu održanom 26. ožujka kada sam pokazala da sam iz toga izašla još jača i bolja. Kod mene valjda vrijedi ona stara ‘ što te ne ubije, još te više ojača“.

Svakako da pamtite lijepe sportske trenutke. Možete li nam izdvojiti neke od njih?
-Pa, to su naravno nastupi na paraolimpijskim igrama 2004 u Ateni i 2008. u Pekingu, jer je cilj svakog sportaša da nastupi na paraolimpijskim igrama. Osim toga bilo je još mnogo trenutaka koje pamtim. Neki od njih su 2000.  godine natjecanje u Nizozemskoj gdje sam osvojila prve međunarodne medalje, IWAS games 2003 na Novom Zelandu, svjetska prvenstva 2002. u  Argentini, Svjetsko prvenstvo 2006. u Južno Afričkoj Republici. Moram priznati da mi je svjetsko prvenstvo 2010. u nizozemskom Einhovenu  ostalo u lijepoj uspomeni. Kada su neki mislili da neću uspjeti, unatoč konkurencije sve mlađih plivačica uspjela sam izboriti finale u disciplini 100 metara leđno.

Jednog dana kada okončate svoje aktivno bavljenje plivanjem, kako vidite svoje nove životne izazove?
-Trenutno uz plivanje radim kao glavna tajnica Hrvatskog plivačkog saveza osoba s invaliditetom i vjerujem  da će i dalje tako biti. U slobodno vrijeme, kojeg imam jako malo, uzgajam biljke i cvijeće. Moram priznati poprilično uspješno. Osim toga obožavam fotografiju.  Nikud ne odlazim bez fotografskog aparata. Stoga jednog dana kad se prestanem baviti plivanjem nadam se da ću taj svoj posao i ova dva hobija uspjeti uklopiti zajedno. To je neka skora budućnost, a kuda  će me životni putevi odvesti nikad se ne zna.

Darko Matić